|
Draga
braco i cijenjene sestre, draga omladino. Hvala Allahu Gospodaru svih
svjetova. Neka je salavat i selam na najcasnijeg, najodabranijeg,
najpotpunijeg, najmoralnijeg i najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s.,
na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih slijede u dobru do
kijametskog dana.
U ovom mjesecu navrsava se deset godina od strahovitog zlocina koji
se desio u “zasticenoj zoni” Srebrenica. Mnogi su tvrdili da se
masovna ubijanja ili neki novi ratovi nece vise nikada ponoviti, ali
nazalost, oni su se desili i to ne bilo gdje, ne u nekim africkim
dzunglama, juznoamerickim prasumama ili australijskim pustinjama, zlocin
se desio u srcu Evrope. Ono sto se odigravalo tih julskih dana 1995 je bio
najveci moralni propust kojeg je svijet nacinio. Jos 92. godine se znalo
za zlocine koje Srbi cine po Bosni i Hercegovini. Novinari su izvjestavali
da se u Bosni vodi klasicni rat, da postoje koncentracioni logori, isti
ili jos mozda i gori od onih koje su nacisti uspostavljali u Drugom
svjetskom ratu. Izvjestavali su o masovnim silovanjima nasih majki i
sestara, a svijet je sutio. Sutio i slusao bolesnu retoriku crnogorskog
psihopate Radovana Karadzica koji pred ocima javnosti, pred TV kamerama
laze kako ne postoje koncentracioni logori, kako nema masovnih silovanja,
kako se dobro brinu o ratnim zatvorenicima. Lagao je svijetu govoreci da
snimke koje kruze po svijetu o izgladnjelim i mrsavim logorasima pokazuju
ustvari nekoliko ionako mrsavih ljudi itd…
Ne bi on mogao tako mirno da laze da nije dobio zeleno svjetlo za
svoj vampirski pir. Jer znalo se, da je od samog pocetka rata bilo onih
koji su zeljeli da Bosne nestane. Zato su nam nametnuli nepravedni embargo
na uvoz oruzja kako se ne bi mogli braniti. Ali mi smo hvala Allahu
pokazali da smo isuvise zilav orah kojeg nije lahko razbiti. Pored toga
veliki broj svjetske javnosti je radio na prikrivanju i zataskavanju
zlocina, gdje su mnogi znali zazmiriti na jedno ili cak na oba oka kako bi
prikrili istinu o Bosni i istinu o Srebrenici i drugim gradovima. Kada su
vidjeli da se to zlo ne moze zataskati i kada su morali na neki nacin da
reaguju uslijedilo je formiranje Haskog tribunula koji je trebalo da
istrazi i kazni zlocine i njihove pocinioce. Pomislili smo kako ce
formiranjem ovog suda sustici makar na ovom svijetu zasluzena kazna
pocinioce svih tih monstrouznih zlocina, ali smo kako je vrijeme odmicalo
shvatili da je taj Haski sud velikim dijelom osnovan i zbog nas samih. Krivica
onih koji su napali Bosnu, koji su je razarali, koji su klali i ubijali je
sasvim jasna, ali kakva je nasa krivica bila u tome??? Nasa
krivica koju mozemo procitati izmedju redova kad god se odvede u Hag neki
nas general lezi u tome sto smo se branili. Trebali smo po toj logici
cekati da nam dodju amerikanci, ili evropljani pa da nas oslobode.
Shvatili smo da je na sceni izjednacavanje zrtve i zlocinca. Onaj ko je
ubio 100 nenaoruzanih, golorukih Bosnjaka je isti kao i onaj ko je ubio
makar jednog cetnika i to u samoodbrani. Gdje
je tu pravda??? Kako
moze svijet da nas tako izjednacava??? Kako
moze poslije svega onoga sto smo culi i vidjeli???
Nedavno prilikom sudjenja Milosevicu je prikazan video snimak kojim
se dokazuje umijesanost Srbije u zlocine u Bosni i Hercegovini. Na snimci
koju je vidio citav svijet su prikazana sesterica mladica koji su bili
zavezani, izmrcvareni, prestraseni, koje cetnici vode da ubiju. Dok stoje
ledjima okrenutim od cetnika ovi im pucaju u ledja. Cetvoricu ubijaju na
licu mjesta dok ostala dvojica prenose svoje mrtve drugove do jama kako bi
na kraju i njih svirepo i bez trunke milosti ubili. Zamislite koje je to
junastvo pucati ljudima u ledja i na taj nacin ih ubiti. Cetnici su
dokazali svoje “junastvo” i pokazali kako znaju sprovoditi zlocine nad
nenaoruzanim ljudima.
Sav svijet je to osudio kao zlocin, osim srba koje i dan danas
trese nacionalno ludilo, i fanatizam. Dok je svijet gledao ove stravicne
slike i zgrazao se u Beogradu je odrzan skup kojim je trebalo osuditi
zlocine Srba i natjerati srpsku javnost da prizna da se u Srebrenici desio
genocid. Uzalud, srbi to nisu priznali. Zato napominjem da agresija i dan
danas traje.
Genocid jos traje i trajace sve dok se ne nadju svi nestali. Dok se
ne izvade njihovi posmrtni ostaci. Dok svi zlocinci ne budu kaznjeni.
Deset godina je proslo a glavni zlocinci jos nisu privedeni pred lice
pravde, ali su zato svi oni koji su predstavljali simbole naseg otpora i
borbe, svi nasi heroji poslati u Hag da im se sudi zbog uspjesno
organizovanog davanja otpora agresorima. Mi smo doista interesentni. Dok
hrvati brane Gotovinu, skrivaju ga i lazu medjunarodnoj zajednici, dok
srbi stite Karadzica i Mladica i skrivaju ih po kojekakvim manastirima,
dotle jedino mi saradjujemo i sutke bez i jedne rijeci saljemo svoje
heroje u Hag. Cudno, doista cudno.
Deset godina je proslo, a jos nisu pronadjeni svi oni koji su
nestali, koji su svirepo i mucki ubijeni. Preko deset hiljada nestalih se
vodi na spisku Udruzenja “Majke Srebrenice i Zepe” od kojih je 570
zena i 1422 maloljetne djece. Sta su djeca kriva, zbog cega su ona bila
umorena??? Doista su srbi pokazali da im nista nije sveto i da na tom putu
nece prezati ni od ubijanja beba, zena djece i staraca. Svakim danom se
otkrivaju nove jame i nove lokacije, i svaka od njih izaziva tugu i zalost.
Nedavno je otkrivena jedna masovna grobnica kod Bratunca i ko god je vidio
tu grobnicu kost mu je zapela u grlu. U toj grobnici se moglo vidjeti kako
majka drzi u narucju sestogodisnje dijete kako je grli ili drugo dijete od
cetiri godine koje grleci majku trazi od nje spas, ili dvojicu bracu kako
leze zagrljeni jedan pored drugog i tako su docekali smrt.
Ove godine ce se obiljeziti deset godina od masakra u Srebrenici.
11. jula ce doci mnoge znacajne licnosti kako bi obiljezili ovaj dan. Kako
bi se svi mi prisjetili svega onoga kroz sta je prosao Bosnjacki narod, a
prije svega narod Srebrenice. Ovakvih ceremonija treba i mora i dalje biti.
Sve dok se budemo prisjecali onih koji su pali za nasu domovinu, koji su
dali svoje zivote da bi se mi imali gdje vratiti, to ce nam biti brana od
nekih narednih genocida. Kada zaboravimo ono sto nam se desilo, kada se ne
budemo prisjecali nasih zrtava, nasih sehida ponovo ce nam se kako
historija svjedoci desiti genocid.
Mi smo jedini narod koji nije iskoristio ovu tragicnu historijsku
pozadinu kako bi svijetu prenijeli sliku ratnih desavanja, patnji i bolova
kroz koje smo prosli. Amerikanci su iskoristili agresorski rat u Vijetnamu
kako bi putem stotine filmova prikazali sebe kao heroje i kao zrtve. Niko
ne bi znao za patnje zidova u Drugom svjetskom ratu da i oni nisu snimili
na hiljade filmova gdje su prikazali svoja stradanja. Zato danas sav
svijet zna sta je holokaust, ali cemo slabo koga ovdje u Njemackoj naci da
zna gdje je Srebrenica, a kamoli sta se u njoj desilo 11. jula 1995 godine.
Poruka ove godine bi bila svima nama; pamtimo, sjecajmo se,
govorimo i prenosimo dalje nasoj djeci i unucima neka znaju da je u Bosni
bio rat. Neka
znaju ko je bio zrtva a ko agresor.
|
||||||||||||||||||||||||
