IKC Ulm

Halal olsun - Autor: Bilal Hodžić

Halal olsun – Autor: Bilal Hodžić

Bilal Hodžić u novoj zbirci „Halal olsun“ čitaocu nudi 14 lijepih priča. Kažimo odmah da se Hodžić između larpurlarizma i didaktičke književnosti opredijelio za didaktičku književnost s ciljem da čitaoca pouči, da mu prenese jasnu poruku. No, nipošto se ne smije misliti da je Hodžićeva književnost lišena estetike. Spoj estetike i didaktike najbolje se zrcali na početku priče „Prva ramazanska noć“.

„Posljednji zraci sunčeva sjaja gasnuli su na obzorju u sumrak jesenske noći. Lišće je padalo sa  starih kestenova, nečujno i blago predajući svoju smirenu dušu Onome Ko je u njih život  udahnuo. Vjetar zapuha kroz harem džamije otkinuvši svojim lednim rukama još nekoliko zlatnosmeđih listova, koji zašumoriše.

– Čuj, dedo – reče svojim ljupkim glasićem mala Fatima – kao da lišće izgovara Subhanallah.

Dedo Mehmed naćuli uši pokušavajući da pronikne u šapat lišća, te se i njemu učini kako lišće padajući Allahu tespih čini.“ (Prva ramazanska noć).

Istina, nisu česti statički pasaži u Hodžićevim pričama. Javljaju se tamo gdje se, osim deskriptivne i gnomske uloge, uklapaju i u ideju priče. Njegov stil je uglavnom glagolski, kakakv susrećemo i u pričama Alije Nametka. I Hodžić više pripovjeda nego što opisuje. Jednostavnost jezičkog izraza još je jedna od odlika Hodžićevog književnog stvaralaštva. Ta jednostavnost se ima razumijevati kao kvalitet pisanja, a ne kao nedostatak. Po tome se približava Rešadu Kadiću, Enveru Čolakoviću, i već spomenutom Aliji Nametku.

Autor filigranski precizno vodi priču, pridržavajući se klasičnog recepta velikih pripovjedača da se glavni junak, ako na početku priče zakuca ekser iznad vrata, na kraju priče mora objesiti o taj ekser. Većinom priča u trećem licu, ali susrećemo i postupak pričanja u prvom licu.

Miroslav Krleža je onomad kazao da je za njega „najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana“.

– Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca,” kazao je Miroslav Krleža.

I za priče Bilala Hodžića možemo reći da su „litertura srca“ i literatura duše.

Srce, duša, moral, etika, su kao sistem spojenih posuda; priča o jednom prelijeva se u priču o drugom. Današnji svijet se može doživjeti, opisati, i kao neprestana borba između dobra i zla. Tu borbu susrećemo i u Hodžićevim pričama. Sve njegove priče zapravo su podrška, potpora dobru. Pa čak i priča „Pogaženo cvijeće“, sa tragičnim završetkom, u konačnici ima intenciju da vodi ka dobru jer jasno, direktno,  na brutalan, tragičan način, želi ukazati na pošast zla, u konkretnom slučaju – droge.

Bilal Hodžić po vokaciji je teolog. U njegovim pričama vješto se dodiruju i nadopunjuju teolog i književnik. Na vješt način autor literarizira, književno obrađuje vjerske teme. Vidi se to i iz naslova njegovih priča: „Prva ramazanska noć“, „Bajram“, „Posljednji šehadet“, „Halal olsun“… Za čitaoce će biti posebno zanimljiva priča „Sihiri“, u kojoj se govori o borbi između džina i čovjeka.

Literariziranje vjerskih predavanja, islamskih tema, potpuno je legitiman književni postupak, kao što je legitiman postupak književne obrade historijskih tema, događaja i ličnosti, što susrećemo u djelima Ive Andrića, Isnama Taljića, Hazima Akmadžića…

Iako se 2004. godine prvi put pojavio u bh. književnosti zbirkom priča „Ibreti“, tek ovom knjigom Bilal Hodžić je zaplovio i dobrano zagazio u književne vode.

Osnovne i srednje škole su odgojno-obrazovne institucije; takve bi barem trebale biti. No, sve je više onih koji smatraju da su se škole svele samo na obrazovne institucije, u kojima učenici usvajaju  informacije iz  različitih naučnih disciplina, a da su sve manje odgojne ustanove. Vjerovatno i zbog toga što je u obaveznoj lektirskoj građi sve manje knjiga poput Hodžićeve, koja bi se morala naći u lektirama.

U novijoj bosanskohercegovačkoj, odnosno bošnjačkoj književnoj produkciji susrećemo sve više knjiga čiji su autori po vokaciji teolozi, ili su završili medresu. Svakako da su među njima najpoznatiji Džemaludin Latić, Hadžem Hajdarević, Enes Karić, Bajro Perva, Samedin Kadić, Haris Silajdžić, Jusuf Žiga… Dodamo li njima i Bilala Hodžića, već možemo govoriti o značajnoj književnoj pojavi, koja ne može ostati nezamijećena i koja predstavlja istinsko osvježenje za ljubitelje dobrog literarnog štiva.

Fahrudin Sinanović